недеља, 2. октобар 2016.

MILKA VUJOVIĆ slikarka


Milka Vujović je akademski slikar i grafičar. Rodjena je u Podgorici, a već dugi niz godina živi i stvara u Beogradu. Završila je Fakultet primenjenih umetnosti, gde je kasnije i magistrirala na odseku grafike. Pored toga što se aktivno bavi slikarstvom i grafikom, zaposlena je na FPU u svojstvu vanrednog profesora. Član je ULUS-a od 2006. godine, a iza nje su značajne nagrade, kao i izložbe u zemlji i inostranstvu.

Milka Vujović

Stvaralaštvo Milke Vujović je senzacija neobične lepote, neopterećena vremenskim ili nekim drugim okvirima. Njene slike su životne, prepune različitih emocija, inspirisane situacijama i ljudima koji je okružuju. Ima u njima i nečeg eteričnog, neuhvatljivog, što dodatno podstiče njihovu privlačnost, ali i predstavlja refleksiju unutrašnjeg bića same slikarke. Milka Vujović je „opijena“ životom, detaljima, mirisima i bojama. Pokreće je estetika lepog i kroz nju se trudi da prikaže suštinu svoje umetnosti, ali i sopstvenog postojanja.


Vaš autorski pečat je autentičan i prepoznatljiv. Kako bi definisali svoju umetnost?

Autentičnost i prepoznatljivost su svakako determinante kojima teži svaki stvaralac, ne samo iz oblasti vizuelnih umetnosti. Svoju umetnost bih subjektivno nazvala figurativnim intimističkim slikarstvom, sa određenom metafizičkom notom i malom dozom fantastike i simbolizma.

Figure žena, kao i parova, dominiraju Vašim slikama. Oni su glamurozni, erotični, dekadentni, zaljubljeni, pomalo arhaični, na trenutke mistični i melanholični...  Gde pronalazite inspiraciju za svoj rad?
  

Ljudska figura je gotovo uvek dominantna na mojim radovima. Moje nadahnuće proizilazi iz zanimanja za predstavljanje različitih situacija u kojima čovek može biti zatečen, kao i davanja značaja psihološkom trenutku koji determiniše sliku. Prizori iz života mojih prijatelja, slučajni susreti, putovanja, neke reči „uhvaćene“ u prolazu ili događaji koji su obogatili moj život, služe mi kao ram za buduću sliku.

Vaše slike pričaju priču i uvode posmatrača u jedan zanimljiv, malo drugačiji, a možda i bajkoviti svet. Da li je duhovna, odnosno fizička, estetika lepog, sastojak koji pokreće Vaše stvaralaštvo?

Kažu da je čovek onakav kakve su mu misli. Ne mogu baš da kažem da je moj um konstantno i isključivo otvoren za sve lepote ovog sveta, ali se svakako trudim da širom otvaram oči za sve što bi moglo da mi ulepša dan ili trenutak. Verovatno se ta želja za prijatnim senzacijama, odražava i na moje radove, za koje mi ljudi govore da zrače optimizmom. Lepota duha, baš kao i fizička lepota, sklad pokreta, izgovorene ili pročitane reči, to je nešto što ja duboko i iskreno cenim i nešto što će uvek u meni pobuđivati stvaralačku iskru.


Kolorit, a posebno detalji, predstavljaju jednu od karakteristika Vaših slika. Koliko su oni važni u saopštavanju poruke koju želite da pošaljete?

Kolorit je nešto što dolazi podsvesno, mada slikar mog iskustva i obrazovanja, može to da kontroliše i da upravlja svojom skalom boja. Kroz kolorit, ja slici dajem ton kakav želim. Detalji su već posebna priča – neizmerno uživam u osmišljavanju nakita, odeće, delova enterijera i svega drugog što zaokuplja moju pažnju. Sve to traži mnogo vremena, pa neke minuciozne partije mogu da radim i po par meseci, kako bi odredjeni deo na platnu bio dovoljno upečatljiv. Detalji su moje tajne poruke, lišene svakog opšteg, uobičajenog značenja koje bi im se moglo pripisati...možda samo naslutiti. Cilj mi je i da posmatrač u njima može da pronađe nešto sebi značajno, aluziju na neki momenat koji pamti...


Nazivi Vaših slika su veoma interesantni, gotovo poetski (Na cvetnom jastuku, Popodne jedne V., Čokolada kod „Mado“-a i druge). Kako oni nastaju?

Nazive ne smišljam unapred i ne opterećujem se zadatom temom, koju bi mi naslov mogao nametnuti. Oni spontano nastaju, u trenutku dok počinjem sliku, u toku ili pri kraju rada. Tek ponekad se to dogodi i unapred... npr. kada se setim kako je bilo divno piti čokoladu u istanbulskom „Mado-u“.

Vaši radovi stilski podsećaju na slikarski opus umetnica, poput Milene Pavlović Barili i Tamara de Lempicke. Da li se slažete sa tim i da li imate uzore koji Vas inspirišu?

Pomenuli ste dve neverovatne umetnice, koje iako imaju pozamašan stvaralački opus, nažalost ne zauzimaju dovoljno prostora u istoriji umetnosti. Iako konkretne uzore nemam, nesumnjivo je da Barili i Lempicka imaju moje beskrajno divljenje, pa mi je svako poredjenje sa njima izuzetan kompliment. A period u umetnosti koji izuzetno volim je art nouveaux.

Pored raskošnih ulja na platnu, Vaša stručna oblast su i grafike, po kojima ste takodje poznati. Koja od pomenutih slikarskih tehnika je zahtevnija i ujedno, koja Vam pruža veće zadovoljstvo i lakoću izražavanja?

Pozvaću se na svoje zvanje i status, pa ću reći da nema lakših i težih tehnika. Stvar je u umetniku, odnosno njegovom izboru, da li će sebe kompletnije izraziti u slici ili u grafici. Kod mene se želja za izražavanjem u jednom medijumu, prepliće sa potrebom da se izrazom i u onom drugom. Naprosto mi je nemoguće da kažem da li veće zadovoljstvo pronalazim u slikanju ili grafici... Sve je stvar zadovoljstva i radosti stvaranja, bez obzira da li u ruci imam četkicu ili iglu.

Iza Vas su brojne kolektivne i samostalne izložbe. Poslednja u nizu, bila je samostalna izložba grafika, u oktobru 2014. godine. Kakve impresije nosite sa tog dogadjaja?

Izložba je održana u galeriji ULUS u Beogradu. Budući da je u pitanju eminentan galerijski prostor, grafike su mogle da budu predstavljene na najbolji mogući način. Odziv publike je takodje bio sjajan, pa su samim tim i moji utisci izuzetno pozitivni.


Na čemu trenutno radite? Da li su u prepremi novi radovi ili značajne izložbe u zemlji i inostranstvu?

S obzirom da sam prošle godine dobila specijalnu nagradu na trienalu grafike u Bitolju, ove godine je usledio poziv da se priključim makedonskim umetnicima, kao predstavnik iz Srbije. U oktobru me očekuje i izložba „Macedoni, Bulgari e Italiani artisti grafici”, koja će se održati u Montebelluni, Trevizu i Pizi i trajaće više meseci. Biću jedini umetnik iz Srbije, koji će se tamo pojaviti u svojstvu počasnog gosta makedonskih umetnika i njihovog selektora Vlada Goreskog. To mi je zaista velika čast i priznanje. Pored toga, aktivno radim i na novim slikama, od kojih će neke biti deo moje buduće izložbe.


Pored slikarstva, bavite se i pedagoškim radom na FPU u Beogradu. S obzirom na (ne)zavidan status umetnika, koje savete, pored profesionalnog znanja, prenosite svojim studentima?

Mladi ljudi obično imaju određenu predstavu o tome ko su i šta hoće da budu u životu, a dolazak na fakultet im vrlo brzo pokaže da to možda i nije tačno. Godine koje će tu provesti su možda najslobodnije, najplodonosnije i najzahvalnije za utemeljivanje njihove kreativne ličnosti. Zato ih učim kako da pronadju sebe i da se unapred ne zatvaraju pred mogućnošću da savladaju još jednu veštinu ili još jedan deo svoje stvaralačke ličnosti, koji će možda nekad, biti i dominantan. Takodje im govorim, da ne zaborave, da u umetnosti strah ne postoji!


Da li je i koliko teško biti umetnik u Srbiji i kako umetnost uspeva da preživi sve turbulencije kroz koje prolazi?

O tome koliko je teško biti slobodan umetnik u Srbiji, mogu da pričaju samo oni koji jesu u tom nezahvalnom i teškom statusu. Imam prijatelje umetnike koji žive samo od svoje umetnosti i ni najmanje im nije lako... A da je uvek bilo tako, nije. Užasno je teško vreme za kulturu, umetnost se nipodaštava i smatra beznačajnom. Naprosto, to je jedna mnogo kompleksna tema i nemoguće je decenije urušavanja kulture jednog naroda, izraziti u nekoliko rečenica... Možda će umetnost, koja je u Srbiji u stanju hibernacije i preživiti, ali umetnici neće.


Umetnici su kreatori drugačije, ponekad ulepšane stvarnosti, ali mogu biti i ozbiljni vizionari. Gde ste Vi u toj priči i koji je krajnji cilj Vašeg umetničkog puta?

Bez obzira da li, u svojoj umetnosti, ulepšavaju stvaran svet oko sebe ili ne, umetnici savršeno dobro vide i osećaju stvarnost na svojoj koži. Nekako se i podrazumevalo da su oni ti, koji su uvek bili u stanju da predvide, označe i prozovu, bilo koga i bilo gde. I neretko plaćali zbog toga. Ja sam sama u svojoj priči. Samu sebe označavam i prozivam... a šta predviđam - tajim.


*Tekst je objavljen u ONA Magazinu
Copyrights: Bratislav Mihailović
Photo credits: Ljiljana Stojanović i Milka Vujović, privatna arhiva
Milka Vujović http://www.milkavujovic.com/biografija.html

ONA Magazin

Нема коментара:

Постави коментар