Milka Vujović je akademski slikar i grafičar.
Rodjena je u Podgorici, a već dugi niz godina živi i stvara u Beogradu.
Završila je Fakultet primenjenih umetnosti, gde je kasnije i magistrirala na
odseku grafike. Pored toga što se aktivno bavi slikarstvom i grafikom,
zaposlena je na FPU u svojstvu vanrednog profesora. Član je ULUS-a od 2006. godine, a iza
nje su značajne nagrade, kao i izložbe u zemlji i inostranstvu.
Milka Vujović |
Stvaralaštvo Milke Vujović je senzacija neobične
lepote, neopterećena vremenskim ili nekim drugim okvirima. Njene slike su
životne, prepune različitih emocija, inspirisane situacijama i ljudima koji je
okružuju. Ima u njima i nečeg eteričnog, neuhvatljivog, što dodatno podstiče
njihovu privlačnost, ali i predstavlja refleksiju unutrašnjeg bića same
slikarke. Milka Vujović je „opijena“ životom, detaljima, mirisima i bojama.
Pokreće je estetika lepog i kroz nju se trudi da prikaže suštinu svoje
umetnosti, ali i sopstvenog postojanja.
Vaš autorski pečat je autentičan i prepoznatljiv.
Kako bi definisali svoju umetnost?
Autentičnost i prepoznatljivost su svakako determinante kojima teži svaki
stvaralac, ne samo iz oblasti vizuelnih umetnosti. Svoju umetnost bih
subjektivno nazvala figurativnim intimističkim slikarstvom, sa određenom
metafizičkom notom i malom dozom fantastike i simbolizma.
Ljudska figura je
gotovo uvek dominantna na mojim radovima. Moje nadahnuće proizilazi iz zanimanja
za predstavljanje različitih situacija u kojima čovek može biti zatečen, kao i
davanja značaja psihološkom trenutku koji determiniše sliku. Prizori iz života
mojih prijatelja, slučajni susreti, putovanja, neke reči „uhvaćene“ u prolazu
ili događaji koji su obogatili moj život, služe mi kao ram za buduću sliku.
Vaše slike pričaju priču i uvode posmatrača u
jedan zanimljiv, malo drugačiji, a možda i bajkoviti svet. Da li je duhovna,
odnosno fizička, estetika lepog, sastojak koji pokreće Vaše stvaralaštvo?
Kažu da je čovek
onakav kakve su mu misli. Ne mogu baš da kažem da je moj um konstantno i
isključivo otvoren za sve lepote ovog sveta, ali se svakako trudim da širom
otvaram oči za sve što bi moglo da mi ulepša dan ili trenutak. Verovatno se ta
želja za prijatnim senzacijama, odražava i na moje radove, za koje mi ljudi
govore da zrače optimizmom. Lepota duha, baš kao i fizička lepota, sklad
pokreta, izgovorene ili pročitane reči, to je nešto što ja duboko i iskreno
cenim i nešto što će uvek u meni pobuđivati stvaralačku iskru.
Kolorit, a posebno detalji, predstavljaju jednu od
karakteristika Vaših slika. Koliko su oni važni u saopštavanju poruke koju
želite da pošaljete?
Kolorit je nešto
što dolazi podsvesno, mada slikar mog iskustva i obrazovanja, može to da
kontroliše i da upravlja svojom skalom boja. Kroz kolorit, ja slici dajem ton
kakav želim. Detalji su već posebna priča – neizmerno uživam u osmišljavanju
nakita, odeće, delova enterijera i svega drugog što zaokuplja moju pažnju. Sve
to traži mnogo vremena, pa neke minuciozne partije mogu da radim i po par
meseci, kako bi odredjeni deo na platnu bio dovoljno upečatljiv. Detalji su
moje tajne poruke, lišene svakog opšteg, uobičajenog značenja koje bi im se
moglo pripisati...možda samo naslutiti. Cilj mi je i da posmatrač u njima može
da pronađe nešto sebi značajno, aluziju na neki momenat koji pamti...
Nazivi Vaših slika su veoma interesantni, gotovo
poetski (Na cvetnom jastuku, Popodne jedne V., Čokolada kod „Mado“-a i druge).
Kako oni nastaju?
Nazive ne
smišljam unapred i ne opterećujem se zadatom temom, koju bi mi naslov mogao
nametnuti. Oni spontano nastaju, u trenutku dok počinjem sliku, u toku ili pri
kraju rada. Tek ponekad se to dogodi i unapred... npr. kada se setim kako je
bilo divno piti čokoladu u istanbulskom „Mado-u“.
Vaši radovi stilski podsećaju na slikarski opus
umetnica, poput Milene Pavlović Barili i Tamara de Lempicke. Da li se slažete
sa tim i da li imate uzore koji Vas inspirišu?
Pomenuli ste dve
neverovatne umetnice, koje iako imaju pozamašan stvaralački opus, nažalost ne
zauzimaju dovoljno prostora u istoriji umetnosti. Iako konkretne uzore nemam,
nesumnjivo je da Barili i Lempicka imaju moje beskrajno divljenje, pa mi je svako
poredjenje sa njima izuzetan kompliment. A period u umetnosti koji izuzetno
volim je art nouveaux.
Pored raskošnih ulja na platnu, Vaša stručna
oblast su i grafike, po kojima ste takodje poznati. Koja od pomenutih
slikarskih tehnika je zahtevnija i ujedno, koja Vam pruža veće zadovoljstvo i
lakoću izražavanja?
Pozvaću se na
svoje zvanje i status, pa ću reći da nema lakših i težih tehnika. Stvar je u
umetniku, odnosno njegovom izboru, da li će sebe kompletnije izraziti u slici
ili u grafici. Kod mene se želja za izražavanjem u jednom medijumu, prepliće sa
potrebom da se izrazom i u onom drugom. Naprosto mi je nemoguće da kažem da li
veće zadovoljstvo pronalazim u slikanju ili grafici... Sve je stvar
zadovoljstva i radosti stvaranja, bez obzira da li u ruci imam četkicu ili
iglu.
Iza Vas su brojne kolektivne i samostalne izložbe.
Poslednja u nizu, bila je samostalna izložba grafika, u oktobru 2014. godine.
Kakve impresije nosite sa tog dogadjaja?
Izložba je
održana u galeriji ULUS u Beogradu. Budući da je u pitanju eminentan galerijski
prostor, grafike su mogle da budu predstavljene na najbolji mogući način. Odziv
publike je takodje bio sjajan, pa su samim tim i moji utisci izuzetno
pozitivni.
Na čemu trenutno radite? Da li su u prepremi novi
radovi ili značajne izložbe u zemlji i inostranstvu?
S obzirom da sam prošle godine dobila specijalnu nagradu na
trienalu grafike u Bitolju, ove godine je usledio poziv da se priključim
makedonskim umetnicima, kao predstavnik iz Srbije. U oktobru me očekuje i
izložba „Macedoni, Bulgari e Italiani artisti grafici”, koja će se održati u
Montebelluni, Trevizu i Pizi i trajaće više meseci. Biću jedini umetnik iz
Srbije, koji će se tamo pojaviti u svojstvu počasnog gosta makedonskih umetnika
i njihovog selektora Vlada Goreskog. To mi je zaista velika čast i priznanje. Pored toga, aktivno radim i na
novim slikama, od kojih će neke biti deo moje buduće izložbe.
Pored slikarstva, bavite se i pedagoškim radom na
FPU u Beogradu. S obzirom na (ne)zavidan status umetnika, koje savete, pored
profesionalnog znanja, prenosite svojim studentima?
Mladi ljudi
obično imaju određenu predstavu o tome ko su i šta hoće da budu u životu, a
dolazak na fakultet im vrlo brzo pokaže da to možda i nije tačno. Godine koje
će tu provesti su možda najslobodnije, najplodonosnije i najzahvalnije za
utemeljivanje njihove kreativne ličnosti. Zato ih učim kako da pronadju sebe i
da se unapred ne zatvaraju pred mogućnošću da savladaju još jednu veštinu ili
još jedan deo svoje stvaralačke ličnosti, koji će možda nekad, biti i dominantan.
Takodje im govorim, da ne zaborave, da u umetnosti strah ne postoji!
Da li je i koliko teško biti umetnik u Srbiji i
kako umetnost uspeva da preživi sve turbulencije kroz koje prolazi?
O tome koliko je
teško biti slobodan umetnik u Srbiji, mogu da pričaju samo oni koji jesu u tom
nezahvalnom i teškom statusu. Imam prijatelje umetnike koji žive samo od svoje
umetnosti i ni najmanje im nije lako... A da je uvek bilo tako, nije. Užasno je
teško vreme za kulturu, umetnost se nipodaštava i smatra beznačajnom. Naprosto,
to je jedna mnogo kompleksna tema i nemoguće je decenije urušavanja kulture jednog
naroda, izraziti u nekoliko rečenica... Možda će umetnost, koja je u Srbiji u
stanju hibernacije i preživiti, ali umetnici neće.
Umetnici su kreatori drugačije, ponekad ulepšane
stvarnosti, ali mogu biti i ozbiljni vizionari. Gde ste Vi u toj priči i koji
je krajnji cilj Vašeg umetničkog puta?
Bez obzira da li,
u svojoj umetnosti, ulepšavaju stvaran svet oko sebe ili ne, umetnici savršeno
dobro vide i osećaju stvarnost na svojoj koži. Nekako se i podrazumevalo da su
oni ti, koji su uvek bili u stanju da predvide, označe i prozovu, bilo koga i
bilo gde. I neretko plaćali zbog toga. Ja
sam sama u svojoj priči. Samu sebe označavam i prozivam... a šta predviđam -
tajim.
*Tekst je objavljen u ONA Magazinu
Copyrights: Bratislav Mihailović
Photo credits: Ljiljana Stojanović i Milka Vujović, privatna arhiva
Нема коментара:
Постави коментар