Originalnost je
uvek bila na ceni. Jer, izmisliti nešto novo i sasvim drugačije od svega
vidjenog, nije nimalo jednostavno. Ali, ni nemoguće. U grupu onih kojima je
pošlo za rukom da na originalan način izraze svoju kreativnost, spada i
umetnički atelje „Secret wood” iz Vankuvera, koji je pokrenuo liniju sasvim autentičnog
prstenja.
„Secret wood” je mlad
kanadski brand, osnovan 2015. godine, koji je za kratko vreme izazvao veliku pažnju
medju zaljubljenicima u nakit, svojim neobičnim, ručno pravljenim prstenjem od
drveta. Bogata priroda i živopisni pejzaži, po kojima je Kanada poznata, kao i elementi
eteričnog, bajkovitog sveta, osnova su dizajnerskog koncepta, iz koga se radja
ovo nesvakidašnje prstenje.
„Secret wood”
prstenje je izradjeno od različitih vrsta drveta, što i čini njegovu osnovu,
ali i od voska i obojene smole. Upravo poslednje dve komponente i kreiraju
fantastične, minijaturne svetove, koji privlače pažnje, a smešteni su na vrhu
ovog malog umetničkog dela. U toj nepravilnoj geometrijskoj strukturi, svoje
mesto su pronašli i najrazličitiji dekorativni elementi, poput cveća, pahulja,
pa i čistog zlata, što samo dodatno doprinosi atraktivnosti celog prstena.
Svaki od njih je dizajniran tako da predstavlja tematsku celinu, pa se u
raznovrsnoj ponudi mogu pronaći najrazličitiji komadi, poput „Zlatne šume”,
„Dubokih talasa” „Snežne oluje”, „Vodopada” ili „Aurore Borealis”. Minijaturni prikazi
snežnih planina, mističnog podvodnog sveta ili čarobnih šuma, mogu se videti iz
svih uglova, jer je glava prstena providna i pruža nesvakidašnji vizuelni
doživljaj.
Za izradu jednog ovakvog
prstena, potrebno je od pet do šest nedelja, jer je reč o unikatima. Svaki
komad se izradjuje ručno i nemoguće je napraviti dva identična modela.
Umetnički atelje
„Secret wood” svoje prstenje isporučuje širom sveta, u malim, arhaično
dizajniranim kovčezima, nalik na one sa skrivenim blagom. Dovoljno originalno,
ali i u skladu sa „blagom minijaturnih svetova”, koji se u njima nalaze.
On je jedna od najautentičnijih, ali i najintrigantnijih pop-kulturoloških
pojava, trenutno prisutnih na prostorima regiona. Božo Vrećo, bosanski umetnik,
vrhunski interpretator i autor sevdalinki, čovek koji živi i stvara umetnost,
na svoj način, po svojim pravilima, iskreno, predano i do kraja. Njegova brojna
publika to oseća i prepoznaje, pa mu je zato i dodelila epitet „Princ sevdaha“.
Onima koji ne razumeju njegovu misiju i umetnički izraz, ne zamera, ali im se i
ne dodvorava, već nastavlja da sledi svoj put. On je punk samuraj, derviš, mistik, muškarac, žena, arhaični
Jin i moderni Jang, a pre svega „biće slobode“, koje svojom muzikom i neobičnim
darom promoviše ljubav i „otkriva“ sevdah novim generacijama. Do sada je objavio
četiri albuma, dva sa bendom Halka i dva samostalna „Moj sevdah“, kao i nedavno
objavljeni „Pandora“. Ovo je njegova priča...
Vaša definicija sevdaha je ljubav. Kada i kako je započela Vaša romansa sa
sevdahom?
Započela je onda kada je i bilo vrijeme, jer za sevdah morate sazreti, proći
sva razočarenja, boli i tuge, a onda u njemu naći spas. Tako je bilo i sa mnom.
Posle magisterija arheologije, došao sam u Sarajevo i započeo svoju misiju,
gledajući na sevdah kao na najveću i najznačajniju iskopinu koju sam mogao
otkriti. Krajnje eksperimentalno sam se saživljavao sa sevdahom i ubrzo počeo
da zapažam kako moj glas utiče na druge, kako ih liječi i rastapa. Par godina
kasnije sam spoznao i svoj autorski dar, a onda krenuo i da ispisujem svoje stranice
u antologiji sevdalinke.
Vi ste prvi autor sevdalinki, koji se pojavio nakon više od 40 godina.
Koliko je zahtevno napisati tekst za sevdalinku i kakvim dogadjajima ste
inspirisani?
Inspiraciju nalazim najprije u sebi, ali i u svemu što me dotiče. U starim
fotografijama koje su nekom pripadale, knjigama, ljudima i sudbinama. Trudim se
da ispjevavam i pišem o stvarnim likovima i ljubavima, pa da ih prožimam kroz
svoj život. Najdivnije je udahnuti sevdalinci dušu, obojiti je novom energijom,
ali zadržati istu patinu vremena, iste emocije i neuzvraćene ljubavi. Pjesme
nekad nastanu u trenu, a nekad radim na tekstu dva ili tri dana, dok sve ne
dodje na svoje... Uvijek mi je zadovoljstvo stvarati novi tekst i melodiju, jer
ni jedna ne nalikuje drugoj, potpuno su nesputane u svom nastanku. A takav sam
i ja, potpuno slobodan.
Mnogi za Vaš vokal kažu da zvuči „kao da nije sa ovog sveta“. S obzirom da
nemate klasično muzičko obrazovanje, kako ste prepoznali svoj talenat i uspeli
od svog glasa da napravite magiju?
Imam savršen sluh i oduvijek sam znao što u muzici valja, a što ne. Tako je
bilo i sa mojim pjevanjem. Kod mene je bila presudna emocija i energija sa
kojom ispjevavam odredjeni tekst, a pritom i boja glasa, koja je po prirodi
takva da se pripisije kastrato glasovima, od lirskog tenora do lirskog soprana.
To je već dar od Boga i Njemu sam zahvalan na svemu. Zato nikada nisam ni htio
ići u školu za pjevanje. To bi samo narušilo svu moju slobodu improvizacije i
interpretacije. Ovako je, baš sve onako kako Bog to želi...
Uglavnom se držite tradicionalnog, a cappella izvodjenja sevdalinki. Koliko
je teško osvojiti i zadržati pažnju publike, kada su glas i emocija „jedini“
spektakl koji im nudite?
Jako je teško. Zato morate dati svaki djelić sebe, da ih uvučete u pjesme
koje pjevate, da ih očarate glasom i pokretima, da se date srcem i dušom. Zadržati
pažnju publike je umijeće, poput magije, pa zato i kažem da su moji koncerti
sinergija magične ljubavi.
Prostori u kojima nastupate su takodje (ne)svakidašnji, imaju priču i dušu.
Kako ih birate i da li postoji neki poseban prostor u kome bi voleli da održite
koncert?
Imam sreću da lično pregovaram sa bookerima, tako da jasno imam uvid u sam
prostor koji mi se nudi. Uglavnom su to sakralni objekti, poput sinagoga,
bazilika i katedrala, ili pak divni teatri i otvorene scene na nekoj od utvrda
i kula, koje me posebno privlače. Prostor mora imati historiju i moram se
duboko povezati sa istim. U divnom sjećanju su mi koncerti poput onog u Kastavu,
na Exit-u, a uskoro me očekuje i nastup u bazilici Svetog srca u Briselu,
jednoj od najvećih na svijetu. Sve su prekrasna mjesta, u kojima uživam zajedno
sa svojom publikom.
Kao umetnik, ali i ličnost, veoma ste neobični, satkani od brojnih
dualnosti, ali i jake duhovnosti. Koliko Vas taj „viši aspekt“ odredjuje kao
stvaraoca i kao čoveka?
Oduvijek sam vijernik, jako povezan sa spiritualnim, mističnim, a vrlo
jasno i posvećeno i sa samim Bogom. On je uvijek uz mene, štiti me, pomaže mi,
i upućuje što trebam učiniti, a što nikako ne. Najbitnija stvar je ta, da me je
upravo Bog ovakvim stvorio i da je imao divnu misiju za mene, koju ja sprovodim
u djelo. Na mom putu je mnogo izazova, iskušenja i podmetanja, ali sve to u
trenu nestane, jer ja vjerujem. Ko preda svoj život Bogu, sva zla ovog svijeta
mu ne mogu baš ništa. Zato stvaram i svojom muzikom Ga veličam.
Umetnost koju stvarate je duboka i konceptualna, daleko od površnosti i
trivijalnosti, koja je sveprisutna. Koliko to ljudi razumeju i kako bi
definisali publiku koja prati Vaš rad?
Moja publika je čistog srca i duše, bez kompleksa i ograničenja, slobodna, ili
na putu da se potpuno oslobodi. Moja muzika je upravo za takve ljude i ja to ne
pokušavam mijenjati. Voli me, ko me treba voljeti, i ja tu stavljam tačku. Dodvoravanje
zlim i ispraznim osobama, nikuda ne vodi, osim u banalnost. Duboko i konceptualno
se povezati sa ljudima oko sebe, a onda pustiti da glas i emocija objasne ko
smo i čemu težimo u ovom prekratkom životu, eto, to je moja umjetnost.
Vizuelni momenat je u Vašem slučaju nezaobilazan i nesumnjivo privlači
pažnju, pa i kontroverze. Koliko su osobenost i imidž važni za jednog umetnika?
Jako su važni, ali moraju biti dio vas svakodnevno. Moj vizuelni identitet je
isti i privatno i na sceni. Ja sam i muškarac i žena, a to se vrlo jasno
osjeća, kako u mom karakteru, tako i u ispjevavanju. To je divno. U svijetu
laži i ispraznih kopija koje uniformisano oponašaju jedna drugu, teško je i
najteže biti svoj. U isto vrijeme je i najdivnije, jer vas tek tada ljudi
osjete i prihvataju, ma kako to bilo čudno ili neobično. Volite sebe, ali
upravo onakvog kakvi vi zaista jeste, pa će vas i drugi voljeti. Naravno, za to
treba hrabrosti, a malo je hrabrih...
Nikada niste krili svoju dualnu, muško-žensku prirodu, štaviše, to sa
ponosom ističite. Da li je teško biti svoj i drugačiji i na kakve reakcije
nailazate u svakodnevnom životu?
Sve je stvar garda i pitanja, koliko ste zapravo spremni živjeti svoj
život. Ako pokažete strah, svi će vas pregaziti, ali ako hrabro stojite iza
onoga što Vi jeste, konstantno stvarate i koračate hrabro ka svom cilju, onda
ste nezaustavljivi i možete sve.
Prošle godine ste objavili autobiografasko lirski roman „Mila“, koji pored
Vašeg, iznenadjujućeg književnog dara, otkriva i Vaša duboka promišljanja i emocije.
Da li je otvorenost i iskrenost, ono što publika voli, ceni i prepoznaje kod
Vas?
Svakako. Knjiga „Mila” je proputovala svijet i reakcije čitalaca su upravo
takve. Iskrena emocija, prožeta tugom i ljubavlju, ali i povezana sa mojom
majčicom, kojoj je ova knjiga i posvećena, dotiče njihova srca i ulijeva nadu
da možemo puno više voljeti, a i dati drugima.
Bavite se i slikarstvom, ikonopisanjem, kao i modnim dizajnom. U kojoj meri
Vas to zaokupira i odakle crpite svoju multikreativnost?
Slikanje je moja meditacija, a ikonopis je moja prva ljubav. Radim novi
ciklus minijaturnih ikona, koje su se prenosile za vrijeme velikih stradanja i
sa kojima se ranije putovalo. To su čuvarke domova i vjerujem da ću ih
prikazati na izložbi u Istanbulu. Celokupna moja posvećenost umjetnosti je
Hvaljenje Boga, a u Njegovom sveprisustvu, crpim inspiraciju za sve što radim.
Nedavno je izašao Vaš drugi, samostalni album, pod nazivom „Pandora“. Po
čemu je ovo izdanje karakteristično?
Album „Pandora” je koncipiran kao spoj a cappella pjesama i suradnje sa
eminentnim muzičarima, čiju glazbu volim. Svih 11 pjesama je napisano mojom
rukom i album je u potpunosti autorski. Kao i u slučaju Pandorine kutije, u
njemu se nalaze samo Nada i Ljubav, pa sve što je ružno, mučno i zlo oko nas,
neka stihovi rastope. Album je objavila izdavačka kuća Gratiartis iz Brisela.
Pred Vama je promocija novog albuma, kao i niz koncertnih aktivnosti širom
regiona i Evrope. Da li će publika u Srbiji, odnosno Beogradu, imati priliku da
Vas sluša uživo i da li priželjkujete neki poseban koncertni prostor?
Još uvijek čekam adekvatan prostor i datum za moj solistički koncert u
Beogradu. To je grad u koji se uvijek rado vraćam i gdje me jako vole. Ne
postoji grad kao Beograd. Nadam se da će koncert biti ove godine, priželjkujem
to svim srcem. (Koncert će biti održan 10. maja 2017. godine na Kolarcu, prim. aut.)
Zanimljivo je da sami osmišljavate, ali i „vodite“ svoju karijeru. Da li je
teško u isto vreme biti umetnik, performer i biznis menadžer?
Jeste, ali je duplo teže imati „kretena” za menadžera, koji Vas veže
ugovorom i siše Vam krv na slamku. Ja to ne mogu i neću. Ovako mirno spavam i ostvarujem
svoje snove, korak po korak, širokog osmijeha i čistog srca. Uvijek ima dobrih
i plemenitih ljudi koji će vam pomoći i u tom smislu, suradnja mi je itekako
važna. Do sada je sve bilo izvrsno, jer su suradnici koje biramo, odraz nas
samih. Dobro se dobrim vraća.
Pored sevdaha, koju još muziku volite da slušate, šta ispunjava Vaše
slobodno vreme i dušu, nevezano od oblasti?
Volim puno čitati, neutaživo. Baš sada čitam knjigu „Mjesečina”, Pjera La
Murea. Istovremeno slušam puno bluesa, jazza, tradicionalne muzike sa sjevera
Afrike, puno arapskih i jevrejskih melodija... Sve to u meni sazrijeva i
oblikuje me. Nikada nisam slušao nešto što nije vrijedno, učim puno iz svega...
Završili ste arheologiju, pevate
sevdalinke, pišete, slikate, a bavite se i modom. Gde je početak i kraj Vaših interesovanja
i kreativnosti, i ko je, zapravo Božo Vrećo?
Sam Bog zna gdje je početak i kraj moje umjetnosti i stvaranja. Sve je u
njegovim rukama, a Božo Vrećo je sretan čovjek. Sreća je napisati pjesmu,
zapjevati je, zaplakati pred hiljadu ljudi dok pjevate, a onda rasplakati i te
ljude, jer ste dotakli njihovu dušu. Na kraju uzdahnuti i čuti aplauz koji nema
kraj. Naježiti se i osjetiti oduševljenje, radost slobodu i ljubav svih tih ljudi
koji su došli da vas čuju, dotaknu i vide. Sve je to sreća. Zato opet kažem, ja
sam sretan čovjek!
